Skočite na sadržaj
Skočite na izbornik

Nagrada Ksaver Šandor Gjalski 2008.

Premda je kod dodjele uglednih književnih nagrada uobičajeno kazati kako je «komisija imala težak zadatak prosudbe», za ovodišnju bismo nagradu «GJALSKI» trebali reći da su okolnosti prije bile laskave, za prosuditelje i kandidate podjednako. Naime, visoka razina prozne produkcije u Hrvatskoj, koja obuhvaća četrdesetak relevantnih, vrijednosno neoscilirajućih naslova, može obradovati pasionirana čitatelja, a izabraniku potvrditi da je bio «prvi među podjednakima», što će reći kako se sukus vrsnoće sastao baš u njegovu djelu. Dodajmo k tome kako je proza zahtjevnija od poezije, gdje su mogući «bljeskovi» i streloviti učinci, dok u pitanjima prozne kompozicije, koherencije radnje i profiliranja likova, ne može biti zanatskih odskliznuća i promašaja, a da to ne našteti cjelokupnom pogledu na autorsko djelo.

Stoga se prosudbena komisija većinom glasova odlučuje za roman «KATEDRALA» autora IVE BREŠANA, objavljen u izdanju Naklade Ljevak, u Zagrebu 2008.

Držimo da se ovom odlukom nagrađuje visok i poželjan romaneskni standard, te spisateljska sigurnost i originalnost, koju IVO BREŠAN doprinosi hrvatskoj književnosti, ostajući postojano, po ocjeni književno-povijesnih autoriteta, «u samom njenom središtu».

Kao suverenom «vlasniku jednog od najčvršćih književnih opusa u posljednjim desetljećima» (Slobodan P. Novak), Brešanu će i «Katedrala» poslužiti kao odlično isklesan i pomno postavljen stup, gotovo ogledni primjer kako se gradi zbijen, gust i funkcionalan tekst, fundiran na povijesnoj građi, a korelativno proširen na podneblje, ljude i sudbine kroz pet stoljeća postojanja. Neće to biti samo kopanje po prošlosti, kronika događaja vezanih uz jedno velebno zdanje, rekonstruirana iz starih listina, već oštrovidni presjek kroz «crtu vremena», na kojoj su nanizani stvarni ljudi i karakteri, od heroja i moralnih veličina, do kukavica, pripuza i prelivoda, kojima je vlastiti probitak uvijek iznad altruizma, ljubavi, estetike i bilo kakve kičmenosti, načelnosti i krijeposti. Brešan ne odustaje od svog trajnog zanimanja za ljude i vrijeme, za način očuvanja duševnosti i intime u vrtlozima ideologija, bezumlju ratova, kaosu svakodnevnice, gdje vladaju manipulacija, nihilizam i rasap vrijednosti u svim sferama. Na čovjeku je dvojba «kojem će se prikloniti carstvu», ali i odluka hoće li se uopće od calderonovske omame probuditi za svijet i djelatni život, žrtvujući se za druge i za drugo.

I ovoga puta, pisac kreće od poznatog - gradnje Katedrale sv. Jakova u Šibeniku, godine 1409. - da bi dosegao naše, današnje vrijeme u kome vlada «totalna duhovna pustoš, i to ni dvjesto metara od velebne ljepote u kamenu koja stoljećima traje». (str. 18). Zadatak gonetanja znakova, traganja za osobama ali i misterioznim silama koje priječe ostvarenje graditeljskih nauma, pripada brešanovskom tipičnom zakočenom intelektualcu, profesoru klasičnih jezika, opterećenom «repom političke prošlosti», neuklopivom u tijesnu kulturnjačku i prosvjetnu radnu sredinu, a koji svoju osobnu i obiteljsku neprikladnost nadoknađuje istraživačkim žarom, maštovitim domišljanjima i čak spremnošću da nakon gubitka dragih, prekorači granice stvarnosnog i uđe u svijet snova, prikaza i duhova, koji su ga opčinjali tijekom potrage. On će povezati konce, zalijepiti krhotine, stvoriti zaključke, no duša ostaje žedna konačna odgovora, što je iza zida ,kako osloboditi zarobljeni um, zakrčen činjeničnim? Možda će se ovakvo rješavanje napetih događaja i osobnih dilema nekome učiniti maglovito, no cijeli je tekst zrcalno postavljen prema dva lica stvarnosti, fizičkom i duhovnom, opipljivom i spiritualnom, pa u konačnici, pod naslagama opsežne faktografije i stoji zaključak nalik diverziji iracionalnog: «Pomišljam da je katedrala možda samu sebe stvorila nekom vlastitom, božanskom kreativnom snagom, skrivenom u kamenu» (371). To je ujedno i znak da je sve moguće, da od davnina do danas stoji na ljudima biljeg krzmanja racionalno ustrojenog svjetonazora, koji uzmiče pred navalom svekolikih mrakova i neobjašnjivih sila, nagomilanih odmah iza tanke granice opipljivog.

Premda je građevina postavljena kao smislena gromada u fokus njegove pozornosti, te razlučba ide formalno prema arhitektonskim i estetskim fazama i obilježjima, tragatelj uočava kako su sve osobe - graditelji, duhovnici, plemići, pučani, pobunjenici, namjesnici, gospodari, sluge, urotnici, branitelji, napadači, umjetnici i modeli, ljubavnici i osvetnici - «povezani s katedralom makar i tankim, jedva uočljivim nitima. Dok se ona rađala, ona je na tajnovit način obilježila svačiji život, iako to naoko ne izgleda tako». (str.370). Ona se nadvila sjenom nad sve živote, pokretala događaje, burkala strasti, nadživjela carstva, gospodstva, pretendente i razornike (od Turaka, Venecije, Austrije do Domovinskog rata i poraća!) da bi ostala ovdje, na hrvatskom tlu, kao svjetionik duha, skladnosti i ljepote, ustrojena baš kao i tragična heroina Klotilda, «točno po mjeri cjeline», kako to precizno ustvrđuje Ivo Brešan. Znak je ozbiljnog moralnog upozorenja, što u aktualnom času, kad bismo se trebali pozvati na vlastite korijene i ujezgriti u samosvijesti, znajući tko smo i odakle dolazimo, mi zapravo gubimo neophodni osjećaj za format i veličinu, duhovni gigantizam, a pored stvorene zaklade besmrtne ljepote «mladež prolazi kao pored nastambe za stoku». (str.19). Slijedi neizbježno, neizrečeno pitanje: Je li to posljednji korak prije rasprodaje, odlaska na rovaš, urušavanja i nestanka?

Konačno, pisca poput Brešana dobro je imati u svakoj književnosti, da bismo se makar prigodice podsjetili što je to stil, skladna, razvijena, počešljana rečenica, jezgrovit opis, točno plasirana metafora, učena opaska o pojedinom predmetu, sočan dijalog, uvjerljiv psihološki profil, lucidno pronicanje u pozadinu stvari i postupaka. Postoje tekstovi koji nam otkrivaju pisce velikih mogućnosti, no kod Brešana moguće je pratiti i dokazati kako se te mogućnosti razvijaju i ostvaruju. Spisateljska energija, rječitost, umijeće pripovjedanja koje će nas «prikovati» za stranice ovog opsežnog djela, stoje kao kontrapunkt svakoj trivijalizaciji književnosti i spuštanju vrijednosne ljestvice, pa će ovogodišnja nagrada «Gjalski», dodijeljena Brešanovu romanu, uveliko obvezivati i njene buduće laureate.

Za Prosudbeno povjerenstvo:

BOŽICA JELUŠIĆ, književnica

Obrazloženje prosudbenog povjerenstva za dodjelu književne nagrade K.Š.Gjalski - 2005.

Obrazloženje prosudbenog povjerenstva za dodjelu književne nagrade K.Š.Gjalski - 2006.

Dosadašnji dobitnici književne nagrade K. Š. Gjalski



Verzija za ispis