Nagrada Ksaver Šandor Gjalski
Dobitnik književne nagrade K.Š.Gjalski za 2005 — Luko Paljetak.
Luko Paljetak rođen je u Dubrovniku 1943. godine. U rodnom je gradu završio osnovnu i učiteljsku školu te Pedagošku akademiju, a potom na Zadarskom fakultetu diplomirao jugoslavistiku i anglistiku. Doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu tezom o književnom djelu Ante Cettinea. Sedamdesetih je godina radio kao dramaturg i redatelj Zadarskog kazališta lutaka te asistent na Filozofskom fakultetu u Zadru. Potom se vratio u rodni grad gdje od 1978. godine radi kao tajnik i urednik časopisa Dubrovnik. Član je HAZU od 1997. godine.
Iznimno je plodan pjesnik, virtuozni prevoditelj, esejist, feljtonist, dramatičar, antologičar, pisac za djecu te likovni kritičar, autor pedesetak knjiga. Među njima se ističu: Nečastivi iz ruže, 1968., Ljubičaste kiše, 1973., Miševi i mačke naglavačke, 1973., Soneti i druge zatvorene forme, 1983., Životinje iz Brehma i druge pjesme, 1984., Pjesme na dubrovačku, 1984., Singerica pod snijegom, 1994., Izložba minerala, 1996., Bijela tama, 2000., Voljeti, 2004.
Luko Paljetak: Skroviti vrt
(Ulomak iz romana)
5. svibnja 1595.
U knjizi Petrarkinih Rima, koje već nekoliko dana čitam, našla sam vlastitom rukom zapisanu njegovu misao: ''Moramo nastojati biti korisni onima s kojima živimo. Nitko ne smije sumnjati da njihovim dušama najviše možemo koristiti svojim riječima.'' Prebirala sam knjigu kao da u njoj tražim nešto što nije u njoj nego negdje drugdje. Javili su mi da na vrata kuca neka prosjakinja. Rekla sam da je uvedu u vrt.
Bila je malena i grbava. Na sebi je imala neke dronjke koji su nekad bili neka otmjena haljina. Eleonora je već mrtva, a Lucrezija je previše ohola, počela je govoriti. Zato sam došla k vama. Poslao me on. Tko? - upitala sam je. Tasso, rekla je. Moj Torquato, prošaptala je gotovo nečujno. Gledale smo se šuteći neko vrijeme. Zatim je ona nastavila: bilo je to u vrtu Samostana sv. Onofrija, u Rimu. Sjedio je pod narančom. Tu je najviše volio biti. Svi crkveni dostojanstvenici, gradski vijećnici i druga gospoda, koji su mu i toga dana došli u posjet, bili su otišli. Prišli su mu tada prosjaci, bolesnici i drugi nemoćnici, koji su ga također htjeli vidjeti. Među njima sam bila i ja.
Govorila je sporo, blago i sjetno. Svaka nova riječ otkrivala je sve ljupkiju ljepotu njena lica i njenih tužnih očiju, punih neke vlažne vatre koju u njima odražava dugotrajna, zatomljena patnja. Takve su bile i njegove, pomislila sam, dok smo plesali bassadanzu onog jednog, sada već tako davnog svibnja, ovdje u ovom našem salonu. Još ga čujem kako mi govori: Pri sjaju vaših očiju i u najdubljem mraku tamnice mogao bih napisati pjesmu.
Grbavica je zastala vidjevši da su me misli za tren odvojile od nje. Nastavila je jednakim glasom prišavši mi korak bliže: Čekala sam da svi otiđu. Vidjevši da Tasso samo šuti i gleda kako magla prekriva Pincio, otišao je i redovnik koji mu je do tada pravio nijemo društvo. Tada me ugledao. Uzviknuo je: Ostani sa mnom večeras! Nemoj otići. Ostani! Prišla sam mu, a on me zagrlio uzevši me u naručje kao djevojčicu. Ljepša si nego Leonora, govorio mi je. Tješiš me bolje od ikoga. Uvukao mi je ruku u grudi i stavio je na moju golu dojku. Bila mu je tako vruća, vruća. Ljuljao me i pjevušeći mrmljao: Ma qval chiamar ti debbo, o donna o diva?1. Začula sam tada neke korake, prenula se i pobjegla. Te je noći umro, pod tom narančom, rekla je i pognula glavu. Znam da ste mu vi bili prijateljica i zato sam vam to morala ispripovijediti.
I ja sam zaplakala. Ne plačite, gospo. Jednu noć u životu bila sam lijepa i voljena. To mi je dovoljno. Rekla je to i zatim otišla. Koračala je unatrag, ljepša od Leonore, gledajući me svojim prodornim vlažnim očima. Nikad nisam saznala kako joj je ime.
1 (tal.) Kako da te zovem, žena ili božica?
Govor zahvale
Poštovani kolege i prijatelji, poštovani članovi prosudbenog povjerenstva, poštovani domaćini, gospodje i gospodo, gospòdje i gospári, zazvučat će kao opće mjesto, kao uobičajena govornička figura, reknem li da sam zaista iskreno i duboko počašćen ovom nagradom koja nosi ime velikog Ksavera Šandora Gjalskog. Moram je izreći, zato što je to zaista tako, zato što se danas tako osjećam. Pridodat joj želim i riječi zahvale. Ona je višestruka i upućena je svima koji u onom nizu, od prve moje zamisli o ovom djelu pa sve do ovog trenutka, jesu zaslužni za svaku dionicu toga prijedjenog puta.
Rijetko se kada pomišlja na to da riječ nagrada i riječ grad imaju zajednički korijen, njemu u nukleusu stoji pak pojam vrt. Ovu prestižnu nagradu dobivam za svoj prozni prvenac, roman-dnevnik Skroviti vrt. Dnevnik Cvijete Zuzorić, plemkinje dubrovačke, koji je u izdanju zagrebačke nakladničke kuće "Profil International" izišao potkraj prošle godine. Stoga sam posebno zahvalan, pa rekao bih i obvezan, uredniku Velimiru Viskoviću. On ga je u toj biblioteci odabrao za vas, uporno, zajedno s drugim mojim prijateljima potičući me i hrabreći da dovršim to svoje djelo, na kojemu sam, misleći da je nedovršivo, radio devet godina.
Dolazim iz grada koji se piše velikim početnim slovom i možda se baš zato tako dobro osjećam ovdje u Zaboku, nadomak Gjalskijeve kurije, ovdje pod starimi krovovi, ovdje gdje bi se i sama Cvijeta dobro osjećala, u ozračju Gredica "i svih onih divnih krasota, onih dragih čara, onog vječnog šaputanja i miljenja svakojakih starih priča i starih uspomena, što se od svakog kuta, od svakog zida, od svakog drveta sipa kano miris sa cvijeta ili kano plava zraka sa mjeseca na tamno-modrom nebu", kako to piše Gjalski (Rukovet autobiografskih zapisa). Osjetila bi Cvijeta kako na nju oko baca i illustrissimus Battorych i perillustris ac generosus Cintek, baš kao i Battorychev Janko, ili Roderik Rac. Dio Cvijete lako bi sebe prepoznao u mladoj Maričon. I ona bi "uz ono nesvjesno čeznuće za nečim dalekim, što ga je svaki oblačić, tjeran južnim vjetrom k sjeveru, u njoj probudio – osjećala prelijevanjem svih žarkih glasova neku nepoznatu prelest i titranje u srcu. Slušajući zvučnu čuvstvenu pjesmu slavujevu cijelim bi joj tijelom strujilo neko mekano, lagodno čuvstvo, živci bi joj drhtali, divni bi se udovi previjajući pružali, a na usnama se razlijevao raskošan posmijeh. Oči, tamne sjajne oči zakrijesile bi se još sjajnije, da se odmah još isti čas strastveno i sneno napola zatvore. One ne vide ništa oko sebe, a gledaju u duhu nešto – nešto, samo ne bi znala što; jedino (bi) osjećala da je žena", kako je o svojoj Maričon napisao majstor Ksaver, koji je Cvijetu mogao i vidjeti u publici, onakvu kakvu ju je zamislio Vlaho Bukovac na svojoj slici "Dubravka u Dubrovniku", o kojoj Gjalski piše na smjeni stoljećā.
Gospòdje i gospári, dragi prijatelji, zahvaljujem vam još jednom na ovom za mene jedinstvenom trenutku. Završnu riječ ipak prepuštam gospi Cvijeti – dame imaju prednost, zar ne! "Sjećam se jednog plavog leptirića kojeg sam pokušavala uloviti u našem djardinu u Anconi. Bilo mi je sedam-osam godina. Ćáće me samo gledao i onda rekao: Ne loviš ti njega nego on tebe. Onda je došla máme i obrisala mi znoj s čela. Govorila mi je: To je plavi leptir, Cvijeta. Iste je boje kao nebo. Ako ga uloviš, oduzet ćeš nebu komadić i nebo će biti tužno. (...) Tek sam puno kasnije razumjela što mi je htjela reći. Tko želi uhvatiti plavog leptira, treba s njim uhvatiti i čitavo nebo"(str.123).
Preuzimam opet riječ samo zato da bih završio zajedničkim nam, starim izrijekom: Fala!
Luko Paljetak